Veliki je Platon klicao: "Glazba i tjelovježba". Imajući na umu da su stari Grci pod pojmom glazbe smatrali i izgovorenu riječ – to je književnost, ona je bila elegantna metafora za duhovnu stranu ljudske osobnosti. Ravnoteža duha i tijela nije samo Platonov aksiom odgoja mladeži, već nasušna potreba preživljavanja neurotičnoga čovjeka 21. stoljeća.

"Mens sana in corpore sano" – starih Latina samo je romanska jeka mudrih riječi grčkoga plećatog umnika.
Naime, bez pretjerana filozofiranja svakom je zdravom razumu jasno da su duh i tijelo jedna harmonična cjelina. Bilo kakvo nagrizanje jedne ili druge strane vodi nas u različite oblike zastranjivanja. Rekreativni sport pravi je lijek za naš, svakodnevnim stresovima uzdrmani psihofizički habitus.

Picigin je idealan trankvilizator i istinski zaštitnik pomalo izgubljene Platonove harmonije. Stara mediteranska igra s loptom vraća nas samima sebi. Spoj odbojke, tenisa, akrobatike, vaterpola, borilačkih sportova i sve to u moru do koljena omogućuje nam odličnu hidromasažu, refleksomasažu stopala i ugodno istezanje. Njegovi sve brojniji poklonici rekli bi u oduševljenju: "Napor bez napora" ili "Ugodan napor".

No, možda je psihološki, odnosno, socio-psihološki element picigina ipak i važniji od gole kontrakcije mišića. Igra bez protivnika omogućuje svakom igraču da krene putovima svladavanja samoga sebe. Biti bolji od svojih mana, kolektivniji od svoga egoizma, eksplozivniji od poslijepodnevne ljetne tromosti, hrabriji od svakodnevnoga straha od ozljede...

"Nije picigin zbog mene, već sam ja zbog picigina" – ova lijepa altruistička krilatica motto je svakoga pravog zanesenjaka ponekad, nažalost, zaboravljena oblika rekreacije.

Psihologija je pokazala da se čovjek u dodiru s vodom, svojim praiskonom, ponaša vrlo prirodno. Picigin, za razliku od plivanja, vaterpola i skokova u vodu, omogućuje ležeran razgovor. Zar nema ljepšega poziva na druženje, ako treba i na filozofiranje, naravno uz pregršt mokrih bravura...

Darko Frančić, dr. iur.